Dijaspora je Srbija - završena polemika

[An apology to the English speaking public: I do not intend to translate this. Please try Google, or a good book on Serbian language.]

ZAVRŠNA REČ 27. arpila 2010.

Pošto Vreme definitivno ne planira da objavi moj poslednji odgovor g. Kreculju vreme je za moju ličnu katarzu. Malo niže možete naći odgovor koji sam pripremio. Zaista ne planiram da sa g. Kreculjem nastavim bilo kakav dijalog, bilo gde. Za mene je ova epizoda završena. Šteta je što se g. Kreculj pokazao kao nedostojan protivnik u razmeni mišljenja, a Vreme kao novina koja je sebi dozvolila da mu dozvoli da ima poslednju reč. I jednima i drugome ni jedno ni drugo ne služi na čast. Prostota je ponovo pobedila...

Vapaj gospodina Kreculja, već u prvoj rečenici, za "serioznošću", "argumentima" i "tezama" može ubediti, tačnije zavarati, samo nekog ko se na toj rečenici i zaustavi, ne pročitavši ništa do sada napisano. Svi ostali će, na žalost gospodina Kreculja, verovatno uvideti kako on i dalje uporno izvrće moje reči i raspravlja s izmišljenim. Sopstveni nedostatci se prečesto čine mnogo vidljivijim u drugih i bojim se da i gospodin Kreculj pravi tu, razumljivu i oprostivu, ali zato ništa manje fatalnu grešku. Kako gospodina Kreculja ne bih ponovo opteretio opširnošću (mana koju, iako nerado, ipak moram i javno priznati), evo samo nekoliko odabranih tačaka da to i ilustruju:

1. Da je hteo, čak i gospodin Kreculj bi do sada razumeo da je "plaćanje poreza" kod mene zamena za "mesto gde se plaća porez", a ovo pak zamena za (stalno) prebivalište. Sve da i nije tako, umesto toga podmetati "plaćen porez" je jeftin i proziran trik koji nikoga neće zavarati. O PDVu i inim dažbinama sam govorio u prethodnom pismu, ali gospodin Kreculj na to izgleda ne želi da odgovori.

2. Gospodin Kreculj govori o stalnom prebivalištu kao uslovu da se bude biran. Stalno prebivalište jedne osobe može biti samo jedno, i ne može biti i u dijaspori i u domovini, ništa više nego što gospodin Kreculj nemačkoj državi može (zakonito!) stalni boravak prijaviti i u Minhenu i u Frankfurtu - ma koliko to želeo. Ako bi gospodin Kreculj u tome i uspeo, mogao bi birati i biti biran u Bundestag u oba grada, što nemački zakon sasvim sigurno ne dozvoljava. Ako pak gospodin Kreculj tvrdi da je imati bilo kakvo stalno prebivalište preduslov da se bude biran (kao što konstrukcija njegove rečenice nagoveštava), voleo bih da o tome vidim i pravno tumačenje relevantnog srpskog zakona.

3. Stav da dijaspora ne zaslužuje posebnu izbornu jedinicu je za gospodina Kreculja uvredljiv, čini se (i) lično. Nikako ne uspevam da uvidim zašto ovaj moj stav izaziva tako jaka osećanja kod gospodina Kreculja. Možda gospodinu Kreculju više odgovara "proširena" verzija: rezervisanje sedmine mesta u parlamentu za dijasporu je u praksi jednako tome da ona postane posebna "izborna jedinica"; specifični interesi dijaspore nisu od dovoljno velikog značaja da bi opravdali garantovana mesta u Skupštini (a posebno ne celu sedminu) - to bi omogućilo ostvarivanje nesrazmernog uticaja i na pitanja za čija rešenje dijaspora nema podjednak interes. Možda je manje uvredljivo, ali je, na žalost, značajno opširnije...

4. Gospodin Kreculj me optužuje za argumentum ad hominem. Ja na argumente gospodina Kreculja uvek i isključivo odgovaram kontra-argumentima, tj. primedbama zbog kojih mislim da oni ne stoje, te o određenim pitanjima dajem sopstveno mišljenje. Nikad i nigde nisam, niti bih ikada sebi dozvolio, davao mišljenje od "liku i delu" gospodina Kreculja, a pogotovo ne kao jedini argument u raspravi (što mi se čini da nije uvek bilo slučaj s gospodinom Kreculjem, bar u njegovom prvom odgovoru). Čini se da gopsodin Kreculj u stvari i ne zna šta argumentum ad hominem zaista predstavlja.

5. Gospodin Kreculj veruje da govori glasom miliona ("[dijaspora ne zaslužuje izbornu jedinicu] protivno je mišljenju miliona građana Srbije, ..., u šta ste se uverili u mom prethodnom tekstu"). Čak i da je prethodni tekst uverljiv, a nije, možda bi gospodin Kreculj mogao s nama da podeli rezultate ispitivanja javnog mnjenja koja ga u ovom uverenju podržavaju. Međutim, čak i da milioni ljudi u nešto veruju, ne garantuje da su oni i u pravu, tj. da je njihovo mišljenje ispravno. Da li je potrebno davati primere? Istorija, i novija i starija, su ih prepune. Ali, da ne širimo...

6. Kao što već rekoh, istorija je možda puna korisnih primera, ali na žalost nije i jača strana gospodina Kreculja. Pokušavajući (ponovo!) da ubere "stilski" poen (uz pomoć Šeherezade, ni više ni manje) na temu već čuvenog "no taxation without representation", na žalost samo uspeva da američku revoluciju smesti u pogrešan, XVII, umesto XVIII vek, a zatim još tvrdi kako je ova sintagma tada bila (ili bar postala) nekakav zakon. Ako je ovaj princip kasnije i ušao u zakonodavstva mnogih država, on je u američkoj revoluciji bio samo "borbeni poklič". S druge strane, taj isti princip u zakonodavstvu je i dalje vrlo moderan i aktuelan u XXI veku. O tome za šta ovaj princip često stoji kao zamena vidi prvu tačku. O tome kako i zašto sam ja ovaj princip okrenuo "naglavce" za potrebe ove polemike govori se drugde - vrlo opširno.

7. Gospodin Kreculj iznova pokušava - nevešto - da proturi laički izraz "biračko pravo" umesto zbirnog prava da se "bira i bude biran". Biračko pravo je kratica samo za prvi deo - da se bira - i njega dijaspora već uživa. Ovde se sporimo oko prava da se bude biran, te njegove moguće implementacije. Ako je gospodinu Kreculju zaista stalo da dijaspora po svaku cenu ostvari i ovo pravo, ja malo niže nudim kompromisnu mogućnost, po mom mišljenju jednostavniju, pravedniju, a možda čak i moguću bez izmene zakona.

Neću se dalje baviti pojedinačnim tačkama iz pisma gospodina Kreculja. Ima ih i previše koje bi zahtevale odgovor, a obećao sam da neću dužiti (jendo od retkih obećanja koja, ponekad, prekršim). Umesto toga, a u (uzaludnoj?) nadi da će gospodin Kreculj konačno uspeti (poželeti?) da razume moju poziciju, nudim je sažetu i na jednom mestu, te objašnjenu na način koji, nadam se, minimizuje, ako već ne otklanja, mogućnost nesporazuma:

a) Niko ne treba da bude biran u parlament države u kojoj nema stalno prebivalište. Državni parlamenti imaju ingerencije samo nad sopstvenim državama. Ostvarivati uticaj van države u kojoj se stalno boravi nije pravedno prema onima koji u njoj zaista i žive.

b) Može se imati samo jedno stalno prebivalište, i to mesto odeđuje gde se (u kojoj državi, a možda i uže) može biti biran u parlament. Mesto na kome je neko poreski obveznik je dobar, ali ne i jedini moguć, pokazatelj. Retke su (mada ne i nepostojeće) države koje od svojih građana naplaćuju porez bez obzira gde žive.

Ako je već neophodno da dijaspora ima predstavnike u skupštini, evo i, po meni, boljeg i pravednijeg rešenja:

c) Uslov za uključivanje na izbornu listu je samo državljanstvo, a ne i mesto stalnog boravka. Ovo zahteva minimalne promene zakona, ukoliko su uopšte i potrebne (što se da lako proveriti). Ako zakon ovo već dozvoljava, dijaspori ne služi na čast što ovu mogućnost do sada nije (bolje) iskoristila.

d) Dijaspora ne može imati garantovan minimalan broj poslanika. U ovom smislu, dijaspora nije isto što i nacionalna manjina. Naravno, u srećnijim i uređenijim državama ovakva "pozitivna diskriminacija" nije ni potrebna, jer je samo simptom postojanja one druge, prave, diskriminacije. Ali to je neka druga tema kojoj ovde nije mesto. Takođe, garantovanje mesta za dijasporu bi dovelo do toga da predstavnici nacionalnih manjina u dijaspori budu "dvostruko" predstavljeni - kroz poslanike dijaspore i kroz poslanike "svojih" nacionalnih manjina u domovini. Trebalo bi da bude očigledno da je tako nešto nedopustivo.

I tako, kad dođoh do e) rekoh... e, dosta!

Mišljenje gospodina Kreculja izgleda niko i ništa neće promeniti - a ponajmanje ja (da ne kažem "moja malenkost" - to bi bilo ničim izazvano kićenje tuđim perjem), a njegovi argumenti, kad se na neki i naiđe, su i dalje isuviše klimavi. Zato sada svečano i javno obećavam da na ovim stranicama sa gospodinom Kreculjem više neću polemisati. Mada, prave polemike jedva da je i bilo. Bila je ovo, takoreći, polemika u pokušaju...

Vladimir Oka, Velika Britanija

PS Najiskrenije se zahvaljujem gospodinu Kreculju i Vremenu što su uvažili idiosinkraziju u pisanju mog prezimena.

NOVOSTI 23. aprila 2010.

Vreme je danas objavilo odgovor g. Kreculja na moje prethodno pismo (vidi niže, ali i u Vremenu). Vreme je takođe odlučilo da zaključi ovu "polemiku". Nemam nameru da se ovoj odluci usprotivim, iako je g. Kreculj ponovo izneo niz neistina, netačnosti i napada koji možda ipak zahtevaju bar neki odgovor. U uređivačku politiku Vremena ne mogu i neću da se mešam, a ne vidim ni da g. Kreculj ičim zaslužuje da se mašam zakona o štampi.

Na žalost, fusnotu u kojoj se najavljuje redakcijska odluka o prekidu "polemike" sam primetio prekasno, tj. pošto sam već potrošio dosta vremena i truda da sastavim moj poslednji pokušaj odgovora g. Kreculju. A da je to za mene zaista bio poslednji odgovor jamči moje u njemu javno i svečano dato obećanje da se s g. Kreculjem na stranicama Vremena više neću "dopisivati".

Ostaje samo još da vidim šta ću s već napisanim tekstom u koji je zaista uloženo i previše vremena i truda. Kako mi se čini, čitaćete ga možda baš na ovoj strani, ali sačekaću još malo pre nego donesem konačnu odluku.

NOVOSTI 15. aprila 2010.

Vreme je danas objavilo moj donji odgovor g. Kreculju. Objavljeni tekst je nešto skraćena verzija mog odogovora i završava se njegovom petom tačkom. Pretpostavljam da je u pitanju bilo najviše pomanjkanje prostora i čini se da suština i ton mog odgovora nisu bitno promenjeni. Na žalost, neko u redakciji Vremena je takođe odlučio da (neuspešno) proba da pogodi i grad u kome živim, ali i to ćemo im oprostiti. Šteta samo što se i Vreme uvrstilo u red onih za koje se svi gradovi u Velikoj Britaniji zovu London - čak i kada vam neko kaže drugačije (da se razumemo, ja Vremenu nisam rekao gde živim, a nisu me ni pitali). Evo sad i originalnog teksta mog odgovora:

Pre nego što odgovorim na neke "argumente" iz odgovora gospodina Kreculja, moram da registrujem, te skrenem pažnju, na konsternaciju njegovim izuzetno agresivnim (iako ničim izazvanim) napadom na mene lično (uz poneki napad i na ponešto što jesam, a uglavnom ono što nisam rekao, tj. napisao, a stojim dobar, ni mislio).

Gospodina Kreculja nikada nisam sreo (a da se toga sećam, izvinjavam se ako me sećanje izdaje) te se moram upitati kako je bilo moguće tako dobro proceniti mene, moju ličnost i namere, te moje "kvalifikacije", sa ili bez navodnika, svejedno. Ja u kvalifikacije gospodina Kreculja nemam potrebe da sumnjam - slagao se s njim, ili ne - uprkos tome što ih ni on ne navodi. Da li su neke posebne kvalifikacije zaista neophodne da bi se na ovom mestu diskutovalo?

Dalje, nemam ni stomak, ni snage, ni nameru (a imam, izgleda, višak lepog vaspitanja) da odgovaram na argumenta ad hominem, koja nažalost previše podsećaju, a delom se već gotovo i prelivaju u argumenta ad baculum. Umesto toga, a ne nadajući se previše da će iko ko je pročitao pismo-odgovor gospodina Kreculja posegnuti i za prethodnim brojem Vremena sa mojim originalnim pismom (ljudi smo, lenji i skloni da stare novine bacamo - nadam se u kantu za recikliranje papira), činjenica i istine radi ću navesti mesta na kojima gospoding Kreculj ispušta, ili izvrće, stvari koje sam rekao, te između mojih redova čita stvari koje bi on čini se voleo da su napisane kako bi opravadale njegov "pravedni" bes (a nisu, pretpostavljam na žalost). Naravno, Internet pamti sve, te će možda neko ipak kliknuti i uporediti (moje) napisano sa odgovorm gospodina Kreculja (i obrnuto! obavezno i obrnuto!). Bilo bi dobro da je i sam gospodin Kreculj to uradio, ali šta je tu je...

Sada, da pokušamo ponovo, ovog puta po tačkama:

1. Moja napomena da poslanik iz dijaspore ne predstavlja baš nikoga u Srbiji nikako ne može biti "negacija postojanja nacionalnog korpusa 2,5 miliona građana izvan Srbije čvrsto vezanih za svoju otadžbinu familijom, kućom i kućištem, dubokim emocijama i svim što su u toku svog radnog veka stekli, iskreno zainteresovani za sudbinu i budućnost Srbije" - osim kao zamena teza gospodina Kreculja. Ako je parlament, tj. predstavnički dom, mesto u kome poslanici predstavljaju svoje izborne jedinice (u slučaju Srbije jednu - državu Srbiju), čiji bi to predstavnici u državi Srbiji bili poslanici iz dijaspore kada u njoj ne žive? Ako gospoding Kreculj misli da oni treba da (dodatno) predstavljaju svoje familije (ili prijatelje), nisu li onda neki građani Srbije dvostruko (ili čak višestruko) reprezentovani? Šta se dešava ako slučajno misle različito? Nije li to nepošteno prema onima koji nemaju nikoga u dijaspori? Ako dijaspora (tj. njeni poslanici) treba da predstavljaju sopstvene interese, tj. interese dijaspore, onda se to tako može i reći, te rečeni interesi izmeriti i prema njima sameriti način i "jačina" reprezentacije. Ne postoji li u Srbiji već neko ministarstvo, ili bar predstavnik dijaspore? Čini mi se da da, i ako da, čini mi se da je to sasvim dovoljno (naravno gospodin Kreculj će neće složiti, ali to već znamo). Dijaspora sasvim sigurno jeste interesna grupa, a interesne grupe (u nekim slučajevima) zalužuju da budu posebno predstvaljene u vlasti. Ipak, nisam siguran da je dijsapora toliko značajna da zaslužuje sopstvenu izbornu jedinicu, i to veličine sedmine države koju je (dobrim delom svojevoljno, tj. već jednom odustajući od borbe za njen boljitak in situ) sama i otišla.

2. Gospodin Kreculj zatim tvrdi kako moje teze nekome (dijaspori) uskraćuju "jedno od najvažnijih prava – biračko pravo (aktivno i pasivno) – iz korpusa ljudskih prava". Čitajući sopstveno pismo ne vidim da sam išta govorio o pravu da se bira. Ako se ne varam ono je još uvek garantovano svim građanima Srbije gde god da žive. Ja (a i gospodin Kreculj u svom originalnom tekstu) se bavim pravom da se bude biran i to da se bude biran u predstavnički dom jedne suverene države. Ovo pravo je takođe garantovano, ali je u Srbiji, a i skoro svugde drugde u svetu, ograničeno izvesnim uslovima - od kojih je jedan obično (najčešće) mesto prebivališta. Moja teza je da su takva ograničenja na mestu, a uklanjanje u tako radikalnom obliku (po broju mesta rezervisanih za dijasporu) koji predlaže gospodin Kreculj - pogotovo. Konačno, postoji vrlo važna razlika između predloga da se neko postojeće pravo ukine, ili čak tvrđenja da je ono potpuno pogrešno, ili nepotrebno - što ja ne činim, i iznošenju mišljenja (argumentovanog - bez obzira na to što o tim argumentima mislio gospodin Kreculj) da takva prava ne bi trebalo širiti, tj. uklanjati već postojeća ograničenja. Gospodin Kreculj i ja posmatramo postojeće zakonodavstvo u Srbiji i o njemu, tj. njegovim mogućim izmenama, iznosimo različita mišljenja. Stoji da je moje mišljenje protiv širenja postojećih prava, ali gospodin Kreculj iz nekog razloga to doživljava gotovo kao neprijateljsku delatnost. Nadam se da se čak i gospodin Kreculj može složiti sa mnom da nije uvek i svako širenje nekog prava automatski dobro, ili ispravno. Pogotovo ako širenje prava jedne grupe može da utiče na smanjivanje, ili čak samo promenu oblika, prava neke druge. U svakom slučaju ja ne mislim da sam u svom pismu inicijativu gospodina Kreculja označio kao neprijateljsku (za razliku od obrnutog smera), a ako jesam, ili čak ako se gospodinu Kreculju to tako učinilo, evo prilike da uputim moje najsikrenije izvinjenje. Ja se sa gospodinom Kre

culjem samo ne slažem po pitanju učešća dijaspore u vlasti - kako u Srbiji, tako i uopšte. O ostatku stavova i samoj ličnosti gospodina Kreculja, te njegovim namerama (zadnjim, ili prednjim, svejedno) jednostavno nemam mišljenje (osim možda o pristojnosti u komunikaciji, te sposobnosti da se pročita i razume napisano, ali i tu sam verovatno spreman da dam "popust" na vatrenost uverenja i/ili vatrenost uopšte).

3. Gospodin Kreculj zatim kaže (vapije!) i ovo: "Zašto, ako su građani Srbije u rasejanju takve babaroge opasne po narod i državu željne vlasti, možda i "strani plaćenici", ipak poželjni i dobrodošli kao stručnjaci svih profila, uspešni menadžeri, naučnici, inženjeri, lekari i, umalo da zaboravim, investitori? Činimo sve da ih u ovom kriznom i sudbinskom vremenu dovedemo kako bi svojim znanjem, iskustvom, poslovnim, naučnim i drugim kontaktima pomogli, a s druge strane, odričemo se mogućnosti da daju značajan doprinos u senzibilnom domenu politike." Odgovor na svoje (retorsko?) pitanje je - da je hteo - gospodin Kreculj mogao da pronađe i u mom pismu. Evo, da pomognem citiraću sam sebe (loša navika, ali kad se mora...): "Sasvim je jedna stvar delovati kao (neplaćeni) ambasador, kulturni, naučni ili ekonomski ataše, a sasvim druga imati (zahtevati, čak) pravo da se upravlja životom zemlje iz koje se otišlo, [...]. To sam uostalom uradio i ja, pre skoro deset godina, i evo me kako ono prvo radim rado, usrdno, a nadam se i uspešno, [...]". Još jedno od mesta gde gospodin Kreculj čita ono što misli (želi) da tamo piše, umesto onoga što je zaista napisano. Da još malo citiram gospodina Kreculja: "sapienti sat", a onda dodam: dakle, angažman u korist domovine, i tamo i 'vamo - da, svom snagom. Vlast u domovini - ne, hvala, biće joj sasvim dobro i bez dijaspore u Skupštini.

4. Ostatak gore citiranog pasusa se bavi razradom iste, promašene, teme, a zatim gotovo neprimetno prelazi u pravdavanje pokrivanja troškova putovanja poslanika iz dijaspore (ali samo do geografski najbližeg mesta na granici Srbije - to bi verovatno put učinilo skupljim tamo gde jeftine avio kompanije lete direktno do Beograda, ali to je već posebna tema). Ovo je u stvari samo tehnikalija koja na dnevni red dolazi samo kada (i ukoliko!) predlog gospodina Kreculja bude usvojen. Zaista ne mislim da je ovo presudno pitanje za bilo šta u ovoj raspravi. Ja sam putne troškove spomenuo tek uzgred imajući u vidu relativne ekonomske mogućnosti države Srbije u ovom trenutku. Zaista nisam očekivao da će materijalna strana problema izazvati toliki otpor i tako energičnu reakciju gospodina Kreculja. Čini se posebno, jer sam natuknuo, ili bar implicirao, da bi poslanici iz dijaspore rečene troškove možda mogli snostiti i sami, ili bar da (u ovom trenutku) država Srbija to možda i nije u stanju da finansijski podnese. A mi svi, gospoding Kreculj pogotovo, želimo da državi Srbiji bude bolje, zar ne? Znam za sebe, a nadam se i za sve druge ako se nađu u sličnoj poziciji, da bih smatrao pitanjem časti da te i takve troškove pokrijem iz sopstvenog džepa, ma kakva pravila postojala. Naravno, siguran sam da će se i gospodin Kreculj složiti sa mnom, bar na ovom, jednom, pitanju.

5. Ako gospodin Kreculj pod porezom kojim dijaspora puni državnu kasu smatra PDV (i slične dažbine) kada svoj novac troši(m) u poseti domovini, onda bi se shodno tome moglo tražiti i učešće u vlasti i nekih drugih država u kojima redovno troši(mo) svoj novac (ne verujem da sam jedini "naš stranac" koji ne provodi baš svaki slobodan trenutak u domovini)? Što se poreza na imovinu tiče, njega plaćaju oni koji imovinu u Srbiji i poseduju. Nisam siguran da se generacija koja je zemlju na-vrat-na-nos napustila u poslednjih dvadesetak godina može pohvaliti zavidnim brojem nekretnina u domovini, a u svakom slučaju nema svaki "naš stranac" i "nešto" u Srbiji. I opet, šta sa onima koji nekretnine imaju i u drugim državama u kojima ne žive (a u kojima se plaća porez na imovinu, a to nikako nisu sve - mogao bih pomenuti Veliku Britaniju, ali neću, da me gospodin Kreculj opet ne nazove "Englezom" - ups!). Na kraju, ako pak gospodin Kreculj misli da se novac koji dijaspora kao pomoć šalje svojim rođacima i/ili prijateljima računa kao neki "porez", nisam siguran kako se ta potrošnja može računati kao lična, tj. disjasporina (može li se reći "dijasporina"?). I opet, šta sa slučajevima gde rodbina iz domovine finansijski pomaže svoje u dijaspori (odgovorno trvdim, jer znam, iz prve ruke, da ima i takvih slučajeva)? Da li onda ta ista rodbina može očekivati (zahtevati!) da bude predstavljena u državi koju finansijski "pomaže"? U svakom slučaju, ovaj, verovatno najjači, (kontra)argument koji sam pronašao u odgovoru gospodina Kreculja i dalje mi se čini nedovoljno jakim, klateći se na jedva jednoj od tri noge na koje je nasađen.

7. Komentar gospodina Kreculja o mom pozivanju na taxation without representation je možda negde i ciljao, ali je izgleda promašio. Osim ako cilj nije bio samo da pomogne gospodinu Kreculju da baci još jednu šaku blata pominjući "[floskule] u nekom kafanskom razgovoru". Ja sam referencu i raylog ybog koje sam je naveo objasnio - celo moje pismo je razrada tog objašnjenja - ali gospodin Kreculj bira da to zanemari zarad jeftinog (i ne naročito efektnog) "poena". A da, bila je to prilika i da se pomene Amerika i neki prošli vekovi - negativna brojanja verovatno samo zato što nisu došla iz pera gospodina Kreculja. U svakom slučaju nemam o ovome više (potrebe bilo) šta govoriti, ali je bilo vredno obratiti pažnju kako gospodin Kreculj i ovde od drveta ne vidi šumu (ovo je još starija anglo-saksonska sintagma pa pretpostavljam da će kao takva takođe biti odbačena s gnušanjem).

Ostatak odgovora gospodina Kreculja je uvreda na uvredu na uvredu i bavi se mojom ličnošću i namerama - koje je gospodin Kreculj na neki (magičan?) način prozreo (i vrlo očigledno prezreo) iz svega nekoliko redaka mog pisma (ili bar delova koje je odlučio da pročita, tj. registruje) - te je nedostojno bilo kakvog odgovora. Još kada sam bio mali obećao sam roditeljima da neću biti nepristojan, a posebno prema i pred nepoznatim ljudima (tj. kako gospodinu Kreculju, tako i čitaocima Vremena).

I za kraj: ukoliko me gospodin Kreculj ponovo udostoji odgovora (u šta ne sumnjam), nadam se da će to učiniti na civilizovan, ili bar argumentovan način, diskutujući sa onim što je zaista rečeno, tj. napisano - bez jeftinih trikova čiji je jedini cilj i snaga u tome da mogu (možda) da "zasene prostotu" (a koje bi lako trebalo da prozre svako iole pažljiv u čitanju, ako već ne vičan veštini diskusije - one prave, ne one koja manjak argumenata zamenjuje viškom invektiva, a posebno povikom: izdaja!). Ukoliko, pak, gospodin Kreculj, ipak planira (ili mu se omakne) da odgovori u istom, uvredljivom i ne preterano racionalnom stilu, izvrćući moje reči i raspravljajući s onim što nije rečeno (bez obzira koliko ga to, nerečeno i nemišljeno, tišti) - onda može sebi uštedeti dosta truda, vremena, a možda i živaca. Sasvim će biti dovoljno da redakciji Vremena pošalje dve reči:

"POBEDIO SAM!"

Ja ću biti prvi koji će mu čestitati na pobedi u toj neravnopravnoj borbi...

PS

Ako je ikako moguće zamolio bih kako gospodina Kreculja, tako i redakciju Vremena da uvaže da se prezime Oka ne menja po padežima - uvek i samo glasi: Oka. Hvala.